Kako sam više počela cijeniti ljude koje trenutno imam u životu

U svom životu sam što upoznala, što vjerovala svakakvim tipovima ljudi. Mnogi od njih su me razočarali i nakon tog sam prestala vjerovati svima, čak i svom psu. Uplaše te ljudi, uplaši te činjenica da neki mogu biti zli. Prvo sam mislila da je problem u meni i da previše očekujem od drugih, da previše ili razmišljam ili tražim... A onda sam shvatila da oni ne mogu shvatiti mene. Da sam bila previše duboka osoba, previše poštena i pravedna da se uklopim u taj svijet koji meni ne odgovara. Sve moje prijateljice iz osnovne škole, s kojima Bogu hvala više nisam u kontaktu, su me barem jednom u životu pošteno ugovnile. Ne kažem, svatko griješi, sitnice se oproste. Ali činjenica da sam cijelo svoje osnovno školovanje provela u razredu punom onih tipova ljudi koje nazivam jednim imenom ''assholes'' je stvarno razočaravajuća.

Svoje sadašnje ljude u životu nebi mijenjala ni za što na svijetu. Nakon onakvih šupaka od ljudi i prijateljica mogu samo zahvaliti Bogu na onome što imam sada. Zato ih cijenim više nego što bi možda da se nisam uvjerila u to koliko su ljudi odvratni (nažalost većina). Počevši od mojih najboljih prijateljica, do općenito mog društva, nema sretnije osobe od mene, jer okružena sam toliko kvalitetnim i toliko dobrim osobama. Nikada u životu nisam imala jednu dobroćudnu prijateljicu koja će se zajedno sa mnom radovati mojim uspjesima, neku koja će ostati, neku koja razmišlja jednako kao i ja. Sada takvu jednu cijenim više od bilo čega.